понедељак, 30. септембар 2013.

Na lepšoj strani života

                 Piše Aleksandra Gojković

Život je uvek u pravu, priredila Ljubica Arsić, Laguna


   U antologijski izbor priča o životnoj radosti, koji je sačinila Ljubica Arsić, ušle su priče koje, pored pomenutog kriterijuma, ispunjavaju još jedan bitan uslov: nisu priče o sreći na prvu loptu. Više se radi o energiji nego o poruci: ovo su priče koje govore da ima svrhe i u situacijama raznorazne uskraćenosti i da je lepotu moguće dosegnuti na mnogo različitih načina.
    Među koricama su priče sve samih svetskih klasika: Isaka Babelja, Kolet, Bohumila Hrabala, Džona Apdajka, Čarlsa Bukovskog, Marka Tvena, Margerit Jursenar, Virdžinije Vulf, Gabrijela Garsije Markesa...
    Jedino prva priča pripada srpskom autoru T.H. Raiču (iliti Miji Raičeviću) koji je pišući o sreći ispisao stranice o ciganskoj veštini da se živi za trenutak.
    Ova knjiga nužno vraća na misao o polupunoj i polupraznoj čaši i o ulozi našeg duha koji određuje koja će procena prevagnuti u ličnoj jednačini.

уторак, 13. август 2013.

Kritičari, čuvajte se!

                       Piše Aleksandra Gojković

     "Kato Vold  je pročitao pesme i dopalo mu se. Nije verovao da Nina još ima nečega u sebi. Zajedno su izabrali osamdeset pesama koje bi trebalo da otvore decenijama zatvorena vrata, i povrate Ninino samopouzdanje. Njeni čitaoci će saznati ne samo da je još živa već i da piše, i to bolje nego ikada ranije. Tako je makar mislio Kato. Tvrdio je čak i da će se klub liričara upecati, što svakako nije bilo tačno, ali ipak, njegovo oduševljenje Bosforom bilo je veliko, zasad."

понедељак, 3. јун 2013.

"Miz Lili" ili priča o izgubljenosti u prevodu

Knjiga Jelene Rosić "Dan kada je Miz Lili postala ono što je oduvek bila" (Arhipelag), ovogodišnje dobitnice nagrade "Stevan Sremac", uistinu se može nazvati pravom književnošću, ako se pod tim podrazumeva tekst koji može ozbiljno da razdrma i baci na razmišljanje. Introspekcija je, tokom i posle čitanja ove knjige, zapravo, nužna.

Šta nam znači jezik kojim govorimo? U kojoj meri nas određuje? Da li sam ja podjednako ja, ako govorim na engleskom, kineskom ili japanskom? Da li sagovornici sa govornog područja na kome nismo odrastali dovoljno razumeju ono što im govorimo čak i ako je to sintaksički savršeno?

Jelena Rosić koja i sama od 1998. godine živi u inostranstvu (Viskonsin, SAD) piše o "našim" ljudima koji su se iz raznih razloga, a svi se mogu svesti u jedan - potraga za mirnom lukom i boljim životom - obreli preko okeana. Njihovi životi su, manje ili više "izubljeni u prevodu" jer su osuđeni na osećaj nepripadanja.

 Životna drama vezana je i za "dramu" maternjeg jezika koji se preseljenjem nužno transformiše u amalgam jezika sećanja i jezika kojim se govori u novoj sredini. Može se, naravno, reći: "Dobro, pa? To je podrazumevajuća nužnost! Ne može i jare i pare".

Ova knjiga je namenjena onima koji nisu skloni takvom komentaru. U stvari, onima koji nisu odustali od potrebe da tragaju za smislom ma koliko sve išlo u pravcu obezvređivanja bilo kakvog napora i prihvatanja ponašanja po sistemu "prepustimo se struji". Onima koji sebi još uvek dozvoljavaju luksuz da primećuju i misle dalje od sutrašnjeg dana.




четвртак, 31. јануар 2013.

O "Zimskom dnevniku", opširnije

                                        
                                                                    Piše: Aleksandra Gojković

Osterov "Zimski dnevnik" nikako ne bi trebalo čitati pred spavanje, jer mozak nastavlja i nastavlja da radi...
Knjiga je pisana u drugom licu jednine (pisac, koji u vreme nastanka knjige ima 63 godine, obraća se samom sebi, nekadašnjem i sadašnjem), a svi prelomni životni događaji (takvi su predmet ove knjige) ispripovedani su iz ugla tela koje je dobijalo ožiljke, trpelo posledice školskih tuča, suočavalo se sa napadima panike i nesanice, uživalo u razmenama nežnosti i patilo zbog sveopšte prolaznosti...

Ispričana iz ugla prostih činjenica Osterova autobiografija bi mogla da glasi otprilike ovako: rođen u nesrećnom braku koji se raspao, njegova baba po ocu ubila je njegovog dedu mnogo pre njegovog rođenja, završio je studije, živeo jedno vreme u Parizu, pokušavao da živi od pisanja i suočavao se sa nedostatkom novca, a kad je odustao od poezije i napisao prvi roman sve se preokrenulo i novac i slava počeli su da dolaze. U prvom braku dobio je sina, u drugom, srećnom, sa ženom koja je spisateljica, ima ćerku... Svi ovi podaci, naravno, nisu razlog zbog kojih se ova knjiga čita, jer pisac ih je već pominjao tu i tamo, u knjigama i brojnim intervjuima, govoreći o načinu na koji stvara svoj književni svet, mešajući proživljeno i izmaštano.

"Zimski dnevnik" je mnogo manje priča o starenju i strahu o smrti, a mnogo više o neodustajanju od sebe i o tome da ne postoji izbor između posla koji volite i posla koji ne volite ili između veze u kojoj postoje ljubav i prepoznavanje  i one u kojoj toga nema, već da se pri pravljenju takvih izbora pravi jedan mnogo veći izbor: između života u kome se može osećati bar neki smisao i svrha (jer činite ono što, na suštinski način, ima veze sa vama) i između života u kome sebi to unapred uskraćujete. 

"Spasli su te plesači. One večeri, decembra 1978, oni su te vratili u život, oni su ti omogućili da iskusiš taj otrežnjujući, epifanijski trenutak jasnoće koji te je gurnuo kroz pukotinu u vasioni, i pružili ti priliku da počneš iznova. Tela u pokretu, tela u prostoru, tela koja skaču i izvijaju se kroz prazan, nesputavajući vazduh, osam plesača u sportskoj sali jedne srednje škole na Menhetnu, četiri muškarca i četiri žene, svi mladi, njih osmoro u ranim dvadesetim, sediš na tribini zajedno sa još petnaestak koreografkinjinih poznanika, došao si da gledaš probu njenog novog komada".

Ovde preskačem deo u kome Oster opisuje da su plesači igrali uz tišinu umesto uz muziku, zapravo uz muziku i ritam koji su čuli u svojim glavama, i preskačem deo u kome opisuje kako su reči koreografkinje, koja je želelela da objasni njihovu igru, bile potpuno beskorisne i iritantne i prelazim na glavno:

"I tako su se u narednih sat vremena smenjivali plesači s koreografkinjom, tela u pokretu sa rečima, lepota i besmislena buka, radost i dosada, i u nekom trenutku u tebi je nešto počelo da se otvara, shvatio si kako propadaš kroz procep između sveta i reči, u provaliju koja deli ljudski život od sposobnosti da se izrazi istina o ljudskom životu, i zbog razloga koji te još uvek zbunjuju, taj tvoj pad kroz prazan, slobodan vazduh ispuno te je osećanjem sreće i slobode, i kad se predstava završila, ti više nisi bio blokiran, nisi bio opterećen sumnjama koje su te pritiskale tokom prethodne godine. Vratio si se u svoju kuću u Dačis Kauntiju, u radnu sobu u prizemlju u kojoj si spavao od kad ti se brak okončao, i narednog dana počeo si da pišeš, tri nedelje radio si na tekstu koji nije pripadao nijednom određenom žanru, nije bio ni pesma ni prozna pripovest, pokušao si da opišeš ono što si osetio dok si gledao igrače kako plešu i koreografkinju kako objašnjava, u toj školskoj sali na Menhetnu, ispisao si mnogo strana na početku, a onda se sve svelo na osam strana, prvi rad tvoje druge inkarnacije kao pisca, most koji vodi do svega što si napisao posle, u godinama koje su usledile..."

Oster je pisac optimizma jer veruje da su preokreti mogući. A ima li danas ičega potrebnijeg od te vere?