Peti Smit, Voz
M, Geopoetika, 2018.
Prevod s engleskog: Muharem Bazdulj
Piše: Aleksandra Gojković
Piše: Aleksandra Gojković
Šezdeset i šest, pomislila sam, šta sad, kog
đavola. Mogla sam da osetim kako moja hronologija narasta, i kako se sneg
približava. Mogla sam da osetim mesec, ali ga nisam videla. Nebo je bilo
zaklonjeno teškom maglom osvetljenom neprekidnim gradskim svetlima. Kad sam
bila devojčica, noćno nebo je bilo velika karta sazvežđa, rog izobilja koji je
izlivao kristalnu prašinu Mlečnog puta po svom prostranstvu boje abonosa, sloj
zvezda koje bih vešto odmotavala u glavi.
Primetila sam kako se končići na mojim
tregericama prostiru preko mojih isturenih kolena. Još sam ista osoba,
pomislila sam, sa svim svojim manama, istim koščatim kolenima i, hvala bogu na
tome.
Jednostavan i hrabar život u kome se uopšte ne
postavlja pitanje hoćeš li biti ono što jesi, jer, na kraju krajeva, samo to i
možeš da budeš ako ti reč sloboda nešto zaista znači, i jedino kao takav možeš
da doživiš ono što treba da doživiš i da sretneš one koje treba da sretneš, ma
kako život izvoleo da se ti susreti nakon svega završe – deo je snažnog utiska
koji čitaoca obuzima dok „guta“ Voz M
Peti Smit, nepretenciozno i jednostavno napisanu knjigu, prividno ni o čemu
konkretnom, a u stvari o životu samom.
Pre Voza M,
Peti Smit (1946), uticajna figura na njujorškoj pank rok sceni, pesnik i vizuelna umetnica, objavila je dve
knjige autobiografskih zapisa („Sakupljanje vune“ i „Samo deca“), u kojima se
bavi periodom od detinjstva do slave. Voz
M je priča o umetnici sada i ovde (to sada
odnosi se na mesece pred njen 66. rođendan i malo nakon njega), priča o njenoj
svakodnevici i gotovo monaškoj rutini, podeljenoj između jednostavnih obroka, dugog
ispijanja kafe, pravljenja beležaka, opsesivnog čitanja i gledanja detektivskih
serija („Jučerašnji pesnici su današnji detektivi. Provode život tragajući za
stotim stihom, odgonetajući nerešen slučaj i zatim umorno nestaju u sutonu“). Deo
te rutine su i kraća i duža putovanja umetnice, poslovne prirode ili tragom
ličnih opsesija. Usred ove vidljive događajnosti je bogat unutrašnji život,
protkan čudesnim i iskričavim asocijacijama u kojima se stapaju prošlost i
sadašnjost, živi i mrtvi, bliski po krvi (veoma nežno govori o svojoj deci) ili
po umetničkim pasijama.
Posebno su dirljivi delovi u kojima se Peti Smit
seća svojih roditelja, brata sa kojim je bila jako bliska, prerano preminulog
supruga, muzičara Freda Sonika Juniora, njenog „tihog čoveka“, s kojim joj je
„brak bio suđen“.
U vreme pisanja knjige glumac i dramski pisac Sem
Šepard, kauboj sa tetovažom mladog meseca između palca i kažiprsta, nekadašnji Petin
ljubavnik a potom višedecenijski prijatelj, neko svoj, bio je živ. Fragmenti knjige posvećeni su njihovom međusobno
podsticajnom ljudskom odnosu, u kome ni tišina nije bila neprijatnost, već
prirodni produžetak razgovora.
Povlašćeno mesto u knjizi imaju i Bertold Breht,
Silvija Plat, Artur Rembo, Žan Žene, Frida Kalo, Haruki Murakami, Nikola Tesla...
Sa bistom velikog naučnika Peti Smit u trenutku stvaralačke krize, kada je
pisanje „baca od letargije do uzbune“, i kada oseća da nije sva svoja, vodi imaginarni
dijalog pred Crkvom Svetog Save u Njujorku. Tesla primećuje da je problem u
tome što je negde zagubila radost, a „ako
nemamo radosti, to je kao da smo mrtvi“.
Kad piše o upoznavanju sa velikim šahistom
Bobijem Fišerom, vlasnikom teške naravi, koji joj se na početku susreta obraćao
na veoma grub i uvredljiv način, agresivno iznoseći stvavove za koje zna da su
joj odbojni, Peti implicitno govori i o tome kako se od ljudi uglavnom dobija
ono na šta se pristane.
Gledaj, gubiš vreme − rekla sam. Ja mogu biti
podjednako odvratna samo na druge teme.
Malo je ćutao pa je napokon spustio kapuljaču.
Znaš li ijednu pesmu Badija Holija − pitao je.
Sledećih nekoliko sati smo sedeli i pevali.
Iako bi
se moglo pomisliti drugačije, ova povremeno melanholična knjiga, u kojoj
umetnica sagledava svoj život, nije deprimirajuća. Jer Peti Smit nije neko ko
ima nihilistički stav prema životu i ko ne uočava u svetu oko sebe životne
radosti i mogućnosti: pišući o gubicima i povremenim potonućima, ona u stvari
čuva dostojanstvo životu - zatvoriti sebe za patnju, umrtviti neprijatna
osećanja, značilo bi uskratiti sebi i mogućnost radovanja. Mogućnost da se
zaista živi, a ne da se samo biva stariji. A Peti je izabrala ovo prvo. Zato u
pocepanim tregericama sebi i dalje liči na nekadašnju devojčicu, punu snova i planova.
.