уторак, 5. април 2022.

"Leto kada sam naučila da letim": Tinejdžerski film zbog koga plaču odrasli


 

 Film “Leto kada sam naučila da letim”, koji je po nagrađivanom romanu Jasminke Petrović režirao Radivoje Andrić, zaista spada u porodična ostvarenja, nije to bio samo marketinški trik plasiran pred ulazak ovog filma u bioskopsku projekciju.

 

   U središtu književne i filmske priče je dvanaestogodišnja Sofija iz Beograda, koja, umesto na kampovanje sa drugarima iz škole, odlazi sa bakom na Hvar, kod bakine sestre, a događanja na ovom hrvatskom ostrvu, i upoznavanje sa delom porodice za koji nije ni znala da postoji (brat sa kojim baka nije govorila i njegovi potomci) ispostaviće se kao sve samo ne “smaranje” koje je devojčica predviđala pred put. Sofija će dobiti veliku životnu lekciju o porodici, ljubavi, nesebičnosti i praštanju, jednu od onih koje tvore odrastanje.

 

   Na Hvaru će se otvoriti čitava škrinja komplikovanih porodičnih relacija u čijem središtu je bratsko-sestrinski sukob uzrokovan tragičnim ratom (i smrtima koje uz njega idu), a zbog koga ostareli brat koji živi na Hvaru i njegova sestra koja živi sa porodicom u Beogradu ne razgovaraju četvrt veka.

 

   Iako su razumom “otpisali” jedno drugo i prihvatili da ih je rat “svrstao” na različite strane, dešavanja na Hvaru i bolest zajedničke sestre uticaće da ova odluka, zbog koje se “kobajagi” lakše živi, izgubi snagu nepromenjivosti. Ponajviše na ovoj liniji priče (o bliskima koje nastavljamo da volimo i nakon što smo odlučili da ih otpišemo) i na životnoj činjenici da rane ne zarastaju dok se nešto ne učini da zacele, film “Leto kada sam naučila da letim” korespondira sa odraslima. Otuda i katarzične suze odraslih u bioskopskoj sali.

 

   Jasminka Petrović ima “nerv” da ispriča tinejdžerske priče, da čuje i razume način razmišljanja dece i mladih (nervozu i nesigurnost koja prati njihovu želju da se uklope u društvo vršnjaka, potrebu za porodičnim okvirom i kad od njega beže)- otuda dolazi uspela kopča ovog filma sa tinejdžerima. Radivoje Andrić je, u tom smislu, dosledno preneo duh knjige.

 

   Lik devojčice Sofije je na spontan način oživela Klara Hrvanović, lik njene beogradske bake Marije, na prvi pogled krute i naporne, ali zapravo emotivne- Olga Odanović, a neposrednu baku Luce koja živi na Hvaru - Snježana Sinovčić. Lik bakinog brata, koji sa malo reči i mnogo nemira u očima govori ono zapreteno u duši- odigrao je Žarko Laušević.

 

   Film je, u nameri da se približi mladim gledaocima, tu i tamo protkan estetikom jutjuberskih klipova (sliku povremeno dopunjuju “natpisi” na ekranu), ali ove “intervencije” nisu narušile celoviti doživljaj filmske priče, i ostale su tek detalji koji je prate, manje ili više uspešno, u zavisnosti od starosnog okulara gledalaca.

 

                                                        Aleksandra Gojković

 

                         (Objavljeno u Narodnim novinama, 5. aprila 2022)