понедељак, 31. јул 2017.

Elena Ferante: Zavodljiva priča o odrastanju i sazrevanju

Elena Ferante, “Moja genijalna prijateljica“ i “Priča o novom prezimenu“, Booka, 2017.
Prevod sa italijanskog: Mirjana Ognjanović i Jelena Brborić

Piše: Aleksandra Gojković

     Oveštala je fraza da se u dobrim knjigama spajaju zanimljiva radnja i misaona dubina, ali se ova kombinacija u praksi ne sreće tako često iz prostog razloga što je nije lako ostvariti. 
       Romani iz “napolitanske tetralogije” Elene Ferante, od kojih su na srpski do sada prevedena dva: Moja genijalna prijateljica i Priča o novom prezimenu, uspevaju da pripovedanjem o odrastanju i sazrevanju u predgrađu Napulja, koje se proteže od sredine prošlog veka naovamo, potpuno zaokupe pažnju čitalaca. Hronika jednog prijateljstva i vremena u kome je ono nastalo, trajalo i prekinulo se, ispričana je razoružavajućom iskrenošću koja čitaocima nudi tako mnogo mogućnosti za identifikaciju.

     Glavne junakinje romana povezuje siromaštvo njihovih porodica koje gotovo da poništava izglede za svetlu budućnost. Naratorka Elena je ćerka opštinskog portira, sklona razmišljanju i oklevanju, a njena najbolja prijateljica, genijalna Lila, dete obućara koje uz brojne talente poseduje i prgavu narav, sklonost inaćenju i osvetoljubivost. Ta razlika u njihovim prirodama, koja čini da Lila bude kolovođa, a Elena ona koja sledi, biće razlog brojnih nesporazuma i uzrok Eleninog stalnog bolnog osećaja zakinutosti. Odnos koji varira između rivalstva i prijateljske ljubavi, istovremeno je i podsticaj za obe devojčice da se ostvare kao ličnosti i pobegnu od tužne sudbine svojih majki.

   Elena i Lila se bore na različite načine: prva nastavlja školovanje, a druga se, posle nevoljnog prekida obrazovanja, okreće bogatoj udaji.  Čitalac u drugoj knjizi biva uvučen u priču o bračnom životu punom nasilja, u kome muškarac može da udari ženu bez ozbiljne osude okoline, uz prećutno razumevanje da se “loš” karakter leči batinama. A ponekad nije potreban ni takav izgovor: jer batine su u siromašnoj i patrijarhalnoj sredini posleratnog Napulja univerzalan lek za sve, ponajviše za sveopšte nezadovoljstvo životom.

     Velika tema ove knjige je i ulazak siromašne obrazovane devojke u svet onih koji su privilegovani poreklom. Priča se prekida baš na onom mestu kad za Elenu sledi život bez zaklona obrazovnih institucija...

   Booka je najavila da će treći deo napolitanske tetralogije, Oni koji odlaze i oni koji ostaju, biti objavljen u srpskom prevodu u januaru 2018, a poslednji - Priča o izgubljenom detetu, u oktobru iste godine. 

     Nagađalo se godinama unazad ko je pravi autor ovog romana i prethodnih knjiga sa potpisom Elene Ferante. Jesenas je misteriju (da li definitivno?) razrešio novinar Klaudio Gati, koji je prateći tokove novca utvrdio da se iza pseudonima krije italijanska prevoditeljka Anita Raja. Postoje čak i pretpostavke da je knjigu pisala u četiri ruke sa suprugom, piscem Domenikom Starnoneom. Iako je posle ove objave bilo onih koji su tvrdili da u ritmu pripovedanja primećuju tragove četiri ruke, ja ih nisam primetila. Obe knjige u prevodu na srpski deluju savršeno kompaktno. Bez tog osećaja kompaktnosti, uostalom, teško da bi moglo biti i velike sugestivnosti kojom ova proza zrači.

       Velika popularnost romana Elene Ferante dešava se u vreme kada brojne čitaoce osvaja i šestotomna autobiografska knjiga “Moja borba” Norvežanina Karla Uvea Knausgora. Činjenica da su planetarnu pažnju uspele da osvoje knjige vrhunske proze čiji autori pripovedajući o intimnom pišu o suštinskom a ne o banalnom, bar na trenutak ohrabruje pred sveopštom najezdom literature za samozaborav.



уторак, 18. јул 2017.

Murakami o trčanju maratona ili Šta sve dobijaš kad se nečemu zbilja posvetiš



Haruki Murakami, “O čemu govorim kad govorim o trčanju”, Geopoetika, 2016.

Prevod sa japanskog Divna Glumac


Piše: Aleksandra Gojković


   Od kako sam pročitala Murakamijevu knjigu autobiografskih zapisa “O čemu govorim kad govorim o trčanju”, u kojoj ovaj pisac pred čitaoca iznosi svoje impresije o životu maratonca-rekreativca, a zapravo o značaju discipline, odgovornosti prema sebi i svojim darovitostima, ali i o starenju i krhkosti tela i duha, koje s vremenom nužno dođu, preporučujem je prijateljima kao literaturu za leto, jesen, zimu ili proleće, po želji.

   Ne znam koliko će ova knjiga biti zanimljiva onima koji bi da skinu velove sa tajanstvene prirode Harukija Murakamija. Mislim u stvari da neće.


   Japanski pisac na jednom mestu beleži ono što čitalac već sluti o njemu na osnovu naratora-usamljenika iz čijeg ugla u svojim romanima bira da govori (posebno se taj osećaj specifično murakamijevske teskobnosti stiče u "Norveškoj šumi" i "Bezbojnom Cukuru Tazakiju i njegovim godinama hodočašća"):
"Kada mi neko uputi neopravdanu kritiku (ili bar ja mislim da je neopravdana), ili kada me ne razume neko za koga sam se nadao da će me razumeti, ja trčim nešto dalje nego inače. Do te mere da sebe fizički iscrpim. I tako iznova shvatim da sam slabo ljudsko biće sa ograničenim moćima. Shvatim to fizički, na onom najnižem nivou. Time što trčim dalje nego inače, telo mi ipak ojača, makar i neznatno. Ako sam neraspoložen, dovoljno je samo da to primenim na sebi. Ako sam nečim osujećen, dovoljno je samo da utoliko poboljšam sebe. Tako sam uvek živeo. Ono što može da se proguta bez reči progutam tako kako jeste, a onda ga (preoblikovanog koliko god je moguće) oslobodim u prostranstvo romana kao jedan deo priče“.
   Ipak u tome nema nikakvog otkrovenja, jer čitalac je, kao što rekoh, to slutio. Murakami ostaje krajnje suzdržan kad su u pitanju porodični detalji, zato je uostalom, da bi izbegao da duboko zaroni "sebi pod kožu", i rešio da ovu knjigu piše kao fragmente o spoznajama jednog trkača na duge pruge, a ne kao ispovest koja teče od detinjstva, preko odrastanja do zrelosti.

   Zanimljivo je nešto drugo, ono što Murakamijevim junacima često izmiče, a pisac navodi kao saznanje do koga je došao tokom svog iskustva preduzetnika-ugostitelja u koje se upustio nakon završetka fakulteta i ženidbe:
“Sada shvatam da je u životu, ako izuzmemo doba kada je čovek stvarno mlad, neophodno napraviti listu prioriteta. Napraviti redosled po kojem ćete i kako rasporediti vreme i energiju. Ako do nekog životnog doba u sebi ne razradite do tančina takav sistem, nedostajaće vam fokus u životu i postaćete čovek bez cilja.“
   U jednom trenutku pisac je shvatio da mu pisanje posle zatvaranja kafea, u ranim jutarnjim satima, ne može doneti nikakvo istinsko zadovoljstvo zbog napisanog, uprkos početnim uspesima, jer tako iscrpljen i premorene glave nikada neće ponuditi svoj maksimum.
Murakami, na drugačiji, sebi svojstven način, obrazlaže ono što je i zaljubljeni Flober preporučio Lujzi Kole u pismu iz 1846. godine: od velikih napora u sabijenim rokovima važnija je dnevna rutina.

   Savetujući Lujzi da se mane preteranog rada koji vodi iznurenosti, Flober piše:
„Ne mogu da hrane bogate večere i velike orgije, nego dosledan i postojan način ishrane. Radi svakoga dana, sa strpljenjem, podjednak broj časova. Navikni se da vodiš vredan i miran život; odmah ćeš osetiti u njemu velike čari, i on će ti dati snage. I ja sam imao ludu naviku da cele noći provodim budan; to čoveka vodi samo zamaranju.“
   Na jednom mestu, tonom u kome nema ničega propovedničkog (što bi zaličilo na self-help literaturu), već pisac prenosi lično iskustvo koje nekome može, ali uopšte ne mora biti od koristi, Murakami opisuje kako se posle jedne posebno naporne trke na duge staze osećao dobro, u njemu su nestali strahovi i blokade za koje nije ni znao da postoje.
„Posle skoro pola dana konačno sedim na zemlji, peškirom brišem znoj, halapljivo gutam vodu, razvezujem pertle na patikama i dok okolina polako tone u sumrak, pažljivo istežem nožne članke. I kao da sam se tek sada osvestio, u grudima mi se javilo osećanje, možda ne baš ponosa, ali svakako osećanje svojevrsnog uspeha. Bila je to i lična sreća, ali istovremeno i olakšanje što je u meni još bilo snage da prihvatim rizik i savladam ga. Možda je jači od sreće bio upravo taj osećaj olakšanja. Mogao sam da osetim kako se u mom telu postepeno razvezuje nešto poput čvrsto uvezanog čvora. A nisam ni primetio da u meni uopšte postoji tako nešto.“
   U RTS-ovoj emisiji „Autoportret“ pisac Vladimir Pištalo je nedavno rekao kako započeto treba dovršavati jer se čovek posle obavljenog posla promeni, drugačije sagleda sebe.

   U svetu u kome se neprekidno juri i u kome svakoga dana postoji mnogo kratkih rokova, zgodno je zapitati se šta nam je zaista prioritet, i šta istinski želimo da započnemo i završimo. Jer završeno nas menja kao što nas i nezavršeno drži u stalnom stanju iščekivanja i čežnje - za vremenom kada ćemo nešto moći, za prilikom koja će biti prava. 

   Murakamijeva knjiga podstiče na razmišljanje a zaključci o tome šta je dobro i korisno ne moraju biti bliski piščevim. Dovoljno je već što čitalac sebi postavi neka bitna pitanja.