Džulijan Barns, „Jedina
priča“, Geopoetika, 2018.
Prevod s engleskog Jelena
Lazić
Piše Aleksandra Gojković
„... ljubav, čak i ona najvatrenija i
najiskrenija, može, ako je dovoljno povrediš, da se zgruša u mešavinu sažaljenja
i gneva. Ljubav ga je napustila, oterana je, malo-pomalo, iz meseca u mesec, iz
godine u godinu. Ali zaprepastilo ga je to što su emocije koje su je zamenile
bile podjednako divlje kao ljubav
koja se prethodno nalazila u njegovom srcu. I tako su njegov život i srce bili
potreseni kao i ranije, samo što ona više nije bila u stanju da umiri njegovo
srce.“
Novom romanu Džulijana Barnsa (1946),
britanskog književnog maga, kao i većini njegovih prethodnih knjiga, uostalom,
(„Floberov papagaj“, „Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja“, „Troje“, „Ljubav
itd.“, „Sto od limunovog drveta“, „Ovo liči na kraj“...), sasvim bi lepo
pristajalo upozorenje – ne čitaj ako ne želiš da te pročitano „pomeri“, jer
razmišljanje o „konačnim istinama“, makar bilo podstaknuto tuđim, fiktivnim
sudbinama, uglavnom nije najprijatnije iskustvo.
„Jedina
priča“ je, na onom prvom, fabularnom nivou, roman o ljubavnoj vezi između
devetnaestogodišnjeg Pola i četrdesetosmogodišnje Suzan, udate žene, koja će
započeti tokom šezdesetih godina prošlog veka u lokalnom teniskom klubu nadomak
Londona, a potom se, tokom narednih meseci i godina, odvijati na različitim
mestima i u različitim okolnostima. U priči, koju glavni junak pripoveda sa
poluvekovnom distancom, iz pozicije usamljenog čoveka, nema ničeg banalnog (a
zar bi se drugačije i moglo očekivati od Barnsa?), jer je ona za pripovedača jedina priča, ona koja svojom autentičnošću
i intenzitetom nadilazi svaki pokušaj malograđanskog sužavanja na tipičnu vezu
zrele žene i neiskusnog muškarca. Naprotiv, ova priča, u kojoj se, pre svega,
sreću dva bića, postaće za glavnog junaka, kad se sve okonča, ono iskustvo koje ima moć da sužava i boji sve kasnije odnose.
Barns se u romanu,
na onom najdubljem nivou, bavi emotivnim izborima, postupcima ljubavnika i
njihovim konsekvencama, odbrambenim mehanizmima koje čovek razvija tokom godina
kako bi se zaštitio i anestezirao u slučaju da se, u stanju nedovoljne
budnosti, ipak emotivno „oklizne“ („nije mogao da odluči da li je njegova
strategija selidbe ‒ od mesta do mesta, od žene do žene ‒ bila hrabra zbog
priznavanja sopstvenih ograničenja, ili kukavička zbog njihovog prihvatanja“),
kao i posledicama biranja takvog životnog modela.
Deo primene ovakve
mudrosti je i retrospektivno saznanje glavnog junaka da je u izvesnim godinama
umesto emocionalnog života, manje-više svesno, odabrao socijalni život, i da
sve to vodi ka tački u kojoj se, u samom finalu (a za nemali broj ljudi, kako
podseća Barns, to finale počne mnogo pre starosti) od života više ne očekuje
ništa sem udobnosti i manjka životnih uznemirenja. Ili, kako kaže Suzan,
sumirajući „jednu od najvažnijih stvari koje treba znati o životu“: „Svi mi
tražimo mesto gde ćemo se osećati bezbedno. I, ako ga ne pronađemo, onda moramo
da naučimo kako da nam brže prođe vreme“.
Pitanje
kojim počinje roman, „Da li biste radije voleli mnogo, pa onda i mnogo patili,
ili voleli malo, pa i patili malo?“, čitaoca, kako odmiče knjiga, vodi jednom
drugom, nepatetičnom i baš zbog toga uznemirujućem pitanju: može li se uopšte
zaista živeti ako čovek odluči da utiša svoja osećanja i emotivne potrebe i
prepusti kompas razumu? I da li je takvo razumno ponašanje, uopšte razumno? A,
na kraju, i sasvim suprotno glavnoj intenciji romana: Da li je jedina priča, zaista jedina, ili postaje to tek kad se
budućim pričama, svesno ili nesvesno, prestane da daje prava šansa, u
samoodbrani ili zbog želje da se romantizuje sopstvena prošlost?
Samo ime ovog pisca dovoljan je podsticaj da se knjiga pročita. Ovaj tekst je dodatni podsticaj za one koji još nisu otkrili da Džulijan Barns nema slabu knjigu, a "Jedina priča" je koliko njegova, tolika i naša.
ОдговориИзбришиSuper je Barns! Znam, Veljo, još jednog pisca koji piše inteligentno, duhovito i melanholično, i slučajno ima iste inicijale kao ti! :-)
ОдговориИзбриши