Irvin Jalom, „O sebi“ (Priča psihoterapeuta), Psihopolis,
2017.
Prevod s engleskog: Milan Đurišić
Piše: Aleksandra Gojković
“Autori
kao Dostojevski, Tolstoj, Beket, Kundera, Hese, Mutis i Hamsun nisu se u prvom
redu bavili problemima kao što
su društvene klase, udvaranje, seksualna privlačnost, misterija ili osveta;
njihove teme su išle mnogo dublje, dopirale su do parametara egzistencije. Oni
su se trudili da pronađu smisao u besmislenom svetu i otvoreno su se suočavali
sa neizbežnošću smrti i nepremostivom izolacijom. Osećao sam povezanost sa
ovakvim problemima smrtnika. Osećao sam kao da pričaju moju priču; i ne samo
moju priču, već takođe i priču svakog pacijenta koji mi se ikada obratio za
pomoć. Bilo mi je sve jasnije da su se mnogim problemima sa kojima su se
pacijenti borili – starenje, gubitak, smrt, glavni izbori u životu, kao što je
izbor profesije ili supružnika – uverljivije bavili romanopisci i filozofi nego
pripadnici moje discipline.“
(Irvin Jalom, „O sebi“)
Autobiografiju Irvina Jaloma (1931), američkog
psihoterapeuta i pisca jevrejskog porekla, jednostavno naslovljenu „O sebi“,
privlačno je čitati iz istog razloga iz koga su ljubitelji proze japanskog
autora Harukija Murakamija pročitali njegovu knjigu “O
čemu govorim kad govorim o trčanju”, i zbog čega se, uostalom, čitaju i druge
knjige istaknutih ličnosti: u nameri da se sazna nešto više o unutrašnjem svetu koji
se krije iza njihovog javno publikovanog rada i da se tako dopuni mozaik o
jednoj od mogućih ljudskih sudbina.
Ovde otprilike i prestaju paralele koje se mogu
povući između dve knjige: Jalom je u „skidanju velova“ mnogo neposredniji i
konkretniji, i, za razliku od Murakamija, čije su „granice“ u razotkrivanju intime
mnogo jasnije i vidljivije, Jalom svojim roditeljima i supruzi posvećuje veliki
deo knjige.
Poznati psihoterapeut otvoreno piše o
ambivalentnom odnosu prema roditeljima (koji tokom pisanja knjige, na neki
način, prevazilazi), o mukotrpnom školovanju tokom koga je, iz straha da neće
uspeti ako uspori, pred sebe postavljao ciljeve koji su ga često iznurivali, o
zaokretima u profesionalnoj karijeri i izazovima sa kojima se susreću ljudi
koji su rešili da iz jedne oblasti, kojom „vladaju“, zakorače na sklizak teren
novog, prihvatajući unutrašnji izazov. Za Jaloma je to bilo okretanje ka
filozofskoj literaturi koju je želeo da uključi u svoj psihoterapijski rad i
odluka da, nakon pisanja stručnih knjiga, koje su postigle značajan uspeh,
zakorači u svet lepe književnosti na kome je tek morao da savlada prve korake.
Stranice na kojima piše o svojoj supruzi Merilin
(1932), ambicioznoj ženi koja nije odustala od karijere uprkos stvaranju brojne
porodice (Jalomovi imaju četvoro dece), neka su vrsta ogleda o tome šta je po
Jalomu neophodno za dobar brak: sličan pogled na svet, tolerantnost, želja da
se bude tu za onog drugog, spremnost da se trzavice rešavaju i prevladaju.
Jalom u knjizi piše i o bračnim problemima, ali mnogo više o tome čime ga je buduća
supruga osvojila: uz to što je bila lepa i, za razliku od njega, društvena i
spontana, nikad pre nje nije sreo devojku koja je toliko mnogo čitala i mogla
satima da priča o knjigama, a čitanje je od detinjstva bilo i njegova ozbiljna
strast. Kroz usputne napomene o bračnom životu, Jalom slika kako se njihova ljubav
gradila tokom godina i kako su naučili da se jedno drugome prilagode bez obzira
na različitosti u nekim potrebama.
U knjizi je opisan i niz anegdotskih situacija iz
autorovog života, poput upoznavanja sa čuvenim psihijatrom Viktorom Franklom,
kada je shvatio da i velikani imaju ljudske mane, boravka u kampu za meditaciju
u Indiji, gde je, uprkos strogim pravilima, uspeo da se izbori za neke
privilegije, ili avionskog leta tokom koga je, igrajući satima jednu
video-igricu, savladao tehniku brzog kucanja na računaru.
Znatan deo autobiografje Jalom posvećuje načinu
na koji je pisao svoje knjige, otkrivajući da je kod prvog romana, „Kad je Niče
plakao“, bio u grču da ne izneveri istorijski okvir i da priča ne deluje nerealno, a
kasnije je pisanju pristupao mnogo opuštenije, ali i dalje pomno istražujući dostupnu literaturu.
Kroz čitavu knjigu provlači se tema
uspostavljanja bliskosti kao elementa bez koga nema ni prijateljstva, ni
ljubavi, ali ni prave pomoći drugom čoveku. Jalom ovom knjigom, za koju tvrdi
da je njegovo poslednje delo, na neki način demonstrira kako se stvara poverenje:
tako što čovek pristane da sebe (čitaj: svoje misli) izloži drugima, čuvajući
pritom sopstvene granice bez da ih se grčevito drži.
Veoma otvoreno Jalom piše i o vlastitom suočavanju
sa strahom od smrti i gubitkom telesne i mentalne snage, koji je sebi dodatno
„otežao“ vodeći godinama grupne psihoterapijske seanse sa teško bolesnim pacijentima.
U intervjuu koji je Neda Valčić Lazović uradila za RTS povodom Jalomove
autobiografske knjige, slavni psihoterapeut kaže kako je kroz praksu zaključio
da se sa strahom od bliskog gubitka života mnogo lakše nose oni koji su imali
ispunjen život. Ovo je knjiga o jednom takvom životu.